Praško proljeće 1968 godine

 Znam da mnogi o svemu tome čuli,čitali,napisano ja na stotine raznih stranica,informaicja o svemu tome a nitko još nije dao pravi odgovor na sve to i u stvari uzrok svih tih događanja.Pokušati ću to sve objansiti na najjednostavniji način da vidite zbog čega sve to nastalo o čemu se šuti na javnim medijima i publikacijama.

Pokušati procijeniti događaje u Čehoslovačkoj 1968. iz perspektive općeg tijeka globalne politike u to vrijeme. I upravo takav pristup može nam dati pravi odgovor prilikom procjene bilo kakvih procesa u svijetu uopće. Činjenični lanac događaja tamo je ispravno naveden, iako je motivacija nekih od tih događaja bila drugačija od one koja je navedena.
Godina 1968. bila je vrlo bogata raznim događajima koji u biti pokrivaju pravu bit postupka. A ako govorimo, na primjer, o događajima vezanim uz Čehoslovačku i događajima iz 1968. općenito, moramo biti svjesni da njihova vanjska manifestacija nije uvijek njihova bit.
A ako u ovom slučaju govorimo o Čehoslovačkoj, postoji niz pitanja na koja ćete, kada ih ispitate, uvijek naići na činjenicu da postoje neki unaprijed postavljeni postulati, bez kojih... koji se uzimaju zdravo za gotovo, dalje od kojih vlak ne ide.
Na primjer, činjenica da je ulazak sovjetskih trupa ili država Varšavskog pakta u Čehoslovačku ugušio svojevrsno Praško proljeće, slobodno mišljenje i tako dalje, te da je nevjerojatna okrutnost pokazana u odnosu na civilno stanovništvo.
Ali postoje dva takva trenutka, ...prvo, sve se može procijeniti usporedbom,i drugo, potrebno je sagledati bit događaja koji su se odvijali.
Ako uzmemo granični broj smrtnih slučajeva kao rezultat ovog Praškog proljeća, kada je ovo Praško proljeće bilo "ugušeno", da tako kažem, najviše što su mogli izbrojati bilo je 108 smrtnih slučajeva.
Neosporno je da je smrt svake osobe tragedija za njihove voljene, rodbinu, to je nesumnjivo tragedija, ali ne smijemo zanemariti kontekst zbog toga, moramo razumjeti događaje koji su se odvijali.

I istovremeno, da bismo razumjeli o čemu govorimo, u Meksiku su se dogodili studentski neredi u pozadini Olimpijskih igara, a tamo je poginulo više od 300 ljudi kada su te studentske demonstracije rastjerane.
Iste godine, 1968., tijekom masakra u Song My (My Lai), Amerikanci su ubili više od 500 civila, žena i djece, počinivši nezamislive zločine.
S jedne strane, mislim na postupke policijskih snaga u vlastitoj zemlji, a s druge strane na invaziju.
A sada, iz ove perspektive, pogledajmo što se dogodilo u Čehoslovačkoj.
Ništa slično se nije dogodilo u Čehoslovačkoj u to vrijeme, a za to postoji cijela hrpa dokaza. Samo upišite na internet okrutnost sovjetske vojske u Čehoslovačkoj 1968. i pronaći ćete ogroman broj fotografija na svim rusofobnim web stranicama. Zato, molim vas, pogledajte te fotografije i gledajte ih s razumijevanjem onoga što se događalo. Pogledajte kako se tamo ponaša gomila, ljudi i kako se ponašaju vojnici. A zatim to usporedite s raspršivanjem…
Ne, čak ni s raspršivanjem, možda samo s time kako se američki policajci ponašaju prema vlastitom stanovništvu. Da se sve dogodilo onako kako kleveću SSSR, u Čehoslovačkoj bi bilo višestruko više mrtvih, jednostavno nekoliko puta više.
Bilo bi dovoljno u bilo kojoj od situacija prikazanih na tim fotografijama da jedan jedini vojnik puca iz jednog jedinog mitraljeza, da ispali jedan spremnik od trideset metaka u gomilu. Bilo bi više od stotinu mrtvih, zgazili bi jedni druge bježeći. Razumijete li?
A kad netko tamo pocijepa potkošulju u smislu: „Onda me upucaj!“ Tako se ponaša samo kad sigurno zna da neće pucati! Tada su mnogi pokazivali svoju „hrabrost“ kad su znali da neće biti odgovora i ponašali se nezamislivo okrutno prema sovjetskim vojnicima. Pokazali su svoju hrabrost.
A gdje je bila ta hrabrost, gdje je bio češki otpor češkog stanovništva kad je došlo do okupacije Čehoslovačke od strane njemačkih trupa? To je realna usporedba. Tamo su ih Nijemci jednostavno strijeljali na licu mjesta i tako nitko nije otišao na frontu.
Ali ovdje, kada su znali da im se zbog toga ništa neće dogoditi, mogli su pokazati svoje "herojstvo".
A odakle su došli mrtvi?

Jer su lutkari koji su izveli ljude na ulice već unaprijed isplanirali smrt civila. I samo herojstvo, hrabrost i samožrtvovanje sovjetskih vojnika spasili su Čehoslovačku od uistinu krvavog finala, koji sada možemo vidjeti u Ukrajini, a koji se dogodio u Mađarskoj 1956. godine.
Navest ću konkretan primjer. Vozila se tenkovska kolona sovjetskih trupa i u zavoju prije mosta, provokatori ispred tenkovske kolone, jer su znali da tenk nije dovoljno jak da koči, stavili su im na put žene i djecu, samo civile.
Vrlo dobro su to smislili, da tenk jednostavno nije dovoljno jak da koči i da će se sudariti s tim ljudima koji će umrijeti i oni će dobiti potrebnu sliku, sjajnu sliku. I prema onome što su planirali, prema tome kako će se ponašati.
Ali za volanom je bio ruski dječak, tenkom je upravljao ruski dječak, sovjetski vojnik, i zato je odlučio da će radije poginuti nego se zaletjeti u ljude. I pustio je da se tenk sruši i on sam i cijela posada su poginuli. Ostali su već uspjeli zakočiti i zato ti ljudi nisu poginuli.
A oni koji su planirali krvavi pokolj u Čehoslovačkoj namjerno su stvorili uvjete pod kojima su ljudi ginuli.
Pokazali su kamo vode Čehoslovačku. Svi znaju što se događa s ruskoj ženi slovačkog časnika, odnosno časnika čehoslovačke vojske.
Kako je hrabra... Samo primijetite, to je već bila "okupirana" država, da tako kažem, a ipak je tamo bilo heroja koji su napali ženu, skinuli je golu i progonili je ulicom da se negdje obračunaju s njom.
Ali bilo je normalnih Čeha koji su im oteli ženu i pozvali policiju. Dakle, potrebno je shvatiti da su postojali i pančartisti i fašisti koji su organizirali tzv. Praško proljeće, i normalni Česi koji su htjeli normalno živjeti i imati normalne ljudske odnose, i oni su bili podrška.
Vidjeli su da je ulazak sovjetskih trupa, trupa Varšavskog pakta, spasio državu od krvavog klanja u koji su bili tjerani. A oni koji su činili nepravdu, tjerali su je u nju. Da je država stvarno bila okupirana, nijedan od tih "heroja" ne bi ni prstom taknuo tu ženu. Ali oni su pokazali svoje "herojstvo" i napali ženu!
Jedino što treba dodati, a to je mali uvod u događaje iz 1968. o kojima ćemo govoriti, jest da je ulazak trupa Varšavskog pakta prethodio ulasku NATO trupa u Čehoslovačku za samo nekoliko sati.

A kada su Amerikanci napali Čehoslovačku, već su upali u tenkovsku zamku sovjetske vojske i bili su prisiljeni vratiti se. A prisutnost filmaša s prve crte koji su snimali njihov pobjednički ulazak objašnjena je činjenicom da su snimali film o tome kako su ušli u Čehoslovačku 1945. I gdje god Amerikanci uđu, uvijek donose isto: krvoproliće i rat.
I upravo je ta okolnost navela države Varšavskog pakta da ih preduhitre ulaskom i ne dopustivši Amerikancima da pokrenu rat u Čehoslovačkoj, da je uvale u građanski rat.
Ti su događaji bili doista vrlo, vrlo zanimljivi. Jednom sam govorio o tome da u povijesti 20. i početka 21. stoljeća postoje određene uporišne točke, godine koje su unaprijed odredile cijeli daljnji tijek povijesti na planetu Zemlji.
I te točke koje sam tada naveo su godine, 27,
dakle, 1927., 1956., 1968., za koje se može reći da su se odužile i završile tek 1971.,
14. (15.) kolovoza 1971. s Nixonovim govorom.
Zatim godina 2014. I ovdje se ljudi mogu pitati, koji su se događaji tada dogodili?
1956. dogodili su se događaji u, pa... ...Mađarskoj.
1968. u Čehoslovačkoj plus ti drugi događaji, tko je koje od njih zabilježio. 2014. godine započeo je rat u Ukrajini koji prijeti Europi. Ali što se dogodilo te 1927. godine, što se tada dogodilo?
Stvar je u tome, ponavljam još jednom, da su jedno politički događaji koji utječu na cijeli daljnji tijek svjetske povijesti, a drugo je što bi ih politički događaji trebali pokriti.
A kada se dogode tako važni događaji kao 1956. i 1968., Čehoslovačka i Mađarska, onda je to već nešto sporedno.
A što je primarno? U određenom trenutku, tijek političkog života na planetu i u različitim zemljama dosegnut će takvu prekretnicu kada će postati potrebno riješiti ovaj ili onaj problem na kardinalni način. I ovisno o tome kako se taj problem riješi, nastavit će se i drugi procesi u svijetu i poprimit će ovaj ili onaj okvirni oblik.
A događaji koji su se dogodili 1968. imaju korijene u događajima iz 1927.
I prije nego što dođemo do toga, pitanje je protiv čega su ljudi prosvjedovali, recimo u Francuskoj. Pročitajmo samo slogane s kojima su studenti prosvjedovali. Pročitat ću ih samo:
"Budite realni. Zahtijevajte nemoguće!" To znači da se ni na koji način neće složiti. Zatim: "Ne želimo živjeti u svijetu u kojem za sigurnost da nećete umrijeti od gladi plaćate rizikom da umrete od dosade!"
Dakle, to znači da nisu imali razloga s društvenog gledišta, samo su se htjeli zabaviti. Jedini destruktivni razlog bila je činjenica da su se htjeli zabaviti.
Dakle: "Nećemo ništa zahtijevati, nećemo ništa moliti. Samo ćemo uzeti!" Opet, samo uništenje, ništa pozitivno.
"Glasajte li za ili protiv na plebiscitu, i dalje će vas napraviti idiotom!" To jest, apsolutna apolitičnost. Besmisleno je sudjelovati u upravljanju državom.
"Šef vas treba, ali vi njega ne trebate!" To jest, uništenje bilo kakvog upravljanja, nerazumijevanje međusobnih veza između upravljanja i proizvodnih procesa.
Ali SAD su potrošile iznos jednak 311.000 tona zlata na Vijetnamski rat. I u to vrijeme u osnovi nije bilo takve količine zlata u cijelom svijetu. Dakle, nešto se moralo učiniti po tom pitanju. Morali su se nekako izvući iz toga. I kako se svi ovi događaji odnose na 1927. godinu? Vrlo je jednostavno. Vjerojatno ste svi čuli za zlatna polja Lena i strijeljanje radnika koji su radili u ovom poduzeću 1912. godine. Ali malo tko zna cijelu činjeničnu pozadinu te stvari. Želio bih još jednom istaknuti da je moguće napisati opsežna djela o svim tim pitanjima, o godini 1968., o tim čehoslovačkim događajima, o čemu ću sada govoriti.
Samo ocrtavam smjer djelovanja, gdje je potrebno tražiti informacije, kako ih pronaći i kako događaj, upravljanje gleda s općeg tijeka stvari s pozicija Koncepta socijalne sigurnosti kroz prizmu dovoljno opće teorije upravljanja.

Dakle, od 1873. godine tvrtka Lenzoloto bila je u vlasništvu Ginzburga (Günzburgs), bankarske obitelji, što ne bi bio problem da 1908. godine, prilikom širenja poslovanja, nisu registrirali tvrtku Lena Goldfields u Londonu, čiji je kontrolni i ključni udio pripadao engleskim bankarima, a Rusiji je ostao samo takav udio kako bi se u Ruskom Carstvu mogli lobirati interesi britanske krune, britanskih tvrtki.
Godine 1916. 24 engleske i američke tvrtke udružile su snage i preuzele kontrolu nad rudarenjem gotovo cjelokupnog zlata u Rusiji i Sibiru.
Velika oktobarska socijalistička revolucija donekle je zaustavila ovu samovolju, ali ne zadugo. Već 1920. godine donesena je odluka o obnavljanju stranih koncesija. I tu počinje najzanimljivija stvar. Godine 1925. koncesijski odbor izdao je koncesiju tvrtki Lena Goldfields, sklopio koncesijski ugovor s tom tvrtkom na 30 godina, tako da je, dok je za vrijeme cara Lena Goldfields posjedovala 66% u Lenzolotu, na temelju ovog koncesijskog ugovora, koji je sklopila sovjetska vlada, jer je koncesijski odbor bio dio nje, Lena Goldfields već posjedovala 93%.
A tko je bio "pametnjaković" koji je sklopio ovaj ugovor koji je bio apsolutno nepovoljan za Sovjetski Savez, za Rusiju?
Lev Davidovič Bronstein - Trocki bio je na čelu tog koncesijskog odbora! Upravo je on sklopio ovaj ugovor.

Ovaj ugovor apsolutno kopira logiku ugovora koje je Jeljcinova vlada sklopila u okviru Sporazuma o podjeli proizvodnje, kada strane tvrtke potpuno kradu državne resurse i ništa se ne može učiniti po tom pitanju. Ali tvrtka Lena Goldfields bila je vrlo zanimljiva tvrtka, i ako je pod carem tako nemilosrdno iskorištavala svoje radnike da je to dovelo do njihove pobune i kasnijeg strijeljanja, što je poslužilo kao uvod u buduću revoluciju, onda je nakon sklapanja tog sporazuma 1925., tog novog koncesijskog sporazuma, počela toliko iskorištavati radnike da je u zemlji postavila legitimno pitanje:
„Pa za što smo se borili?“
Borili smo se da tvornice pripadnu radnicima, a sada strani kapitalisti iskorištavaju radnike na način o kojem nisu ni sanjali ni pod carem! I to je izazvalo veliku napetost.
A sada usporedite ovu situaciju s onim što se sada događa u Rusiji, kada su u pitanju konkretni koraci koje poduzimaju konkretne tvrtke, a prijekori su usmjereni prema Putinu: „Riješi to!“

A što je Staljin mogao učiniti po tom pitanju u to vrijeme? Nije imao punu vlast, bio je predstavnik boljševika, a Trocki, koji je sklopio te sporazume, radio je za interese anglosaksonskih bankara.
Željeli su svjetsku revoluciju, a što bi se dogodilo s nekim radnicima ili Sovjetskim Savezom, to im je ukradeno. Mislim na Rusiju. Boljševici nisu imali drugog izbora nego raditi u tim vrlo teškim uvjetima. Ti koncesionari su pljačkali posvuda i pokušavali sve otimati, i kao rezultat...

Usput, u tim događajima trockisti su ideološki gubili! I 1927. trockisti su pokušali izvesti državni udar tempiran kako bi proslavili desetu godišnjicu Velike oktobarske socijalističke revolucije. Ali ovaj pokušaj državnog udara je potpuno osujećen, i kao rezultat toga Trocki je završio u egzilu u siječnju 1928.
Izgubio je sve svoje položaje i poslan je u egzil u Alma-Atu. Neki od najvatrenijih Trockijevih pristaša također su završili u egzilu u udaljenim regijama SSSR-a. I to je bila 1927. godina.
Prekretnica koja je dovela do promjene situacije, situacije u svijetu koja se počela mijenjati. Trockizam se počeo likvidirati u našoj državi, a već te 1927. godine osnovan je Dnjeproges, što je pokazalo da je sovjetska vlast ozbiljna i da je ovdje već dugo.
Ali Trocki nije odustao. Počeo je pripremati novi pokušaj državnog udara, vodio je aktivnu dopisivanje, te je tako 1929. prisilno protjeran iz SSSR-a. 1929. godine.
Što je tada značilo još jedan udarac trockističkom podzemlju u SSSR-u, a to je već promijenilo položaj SSSR-a u odnosu na zapadne države.
I odmah je dovelo do toga da je 1930. godine otkazana koncesija za Lena Goldfields.
I sovjetska vlada je shvatila da ne živi u vakuumu i da je potrebno na neki način uspostaviti odnose, te će stoga morati isplatiti neku otpremninu, ali ne u iznosu od 65 milijuna. Vođeni su dugi pregovori, a 1934. godine sklopljen je sporazum na temelju kojeg se sovjetska vlada obvezala isplatiti Leni Goldfields tri milijuna funti sterlinga u obrocima raspoređenim na dvadeset godina i bez kamata.
Sovjetska vlada počela je ispunjavati ovaj sporazum, ali 1940. baltičke države su anektirane, Britanija je konfiscirala zlato tih baltičkih republika koje su one položile kod nje, a Sovjetski Savez je obustavio ispunjenje sporazuma o nagodbi s Lenom Goldfields dok se ne riješi ovaj problem s oduzimanjem zlatnih rezervi, te zlatnih i deviznih rezervi baltičkih država koje su bile položene na račune u britanskim bankama.
Zašto vam sve ovo govorim? Govorim vam ovo jer je Praško proljeće počelo 5. siječnja.
5. siječnja... ...Dubček je izabran za prvog tajnika Komunističke partije Čehoslovačke. Pozvan je u Moskvu, gdje su s njim razgovarali, odobrili njegovo imenovanje, a Komunistička partija je, da tako kažem, samo stavila pečat na to. Ali 5. siječnja 1968. dogodio se još jedan događaj koji je bio i još važnije, ali tajno.
5. siječnja potpisan je sporazum između vlada Velike Britanije i SSSR-a, na temelju kojeg je SSSR priznao dug od 65 milijuna dolara tvrtki Lena Goldfields.
I taj je sporazum potpuno otvorio put bilo kakvoj restituciji imovine stranih tvrtki koje su je ovdje imale za vrijeme carske vlade. Bio je to kapitulacijski ugovor. I naravno, Zapad nije mogao ne iskoristiti taj trenutak.
Bečki centar koncentracije upravljanja sa sjedištem u Habsburgovskoj knjižnici. Dakle, što se tiče čehoslovačkih događaja, situacija tamo izgleda ovako.
Godine 1956. dogodili su se događaji u Mađarskoj, koji su bili povezani s činjenicom da je, kao što smo već raspravljali, 1955. SSSR, na vlastitu inicijativu, kao gest dobre volje, predao na upravljanje angloameričkom konglomeratu Bečki centar koncentracije upravljanja, sa sjedištem u Habsburgovskoj knjižnici, gdje je pohranjen velik broj folija, izravno povezanih sa svjetskim upravljanjem i globalnom politikom kroz povijest čovječanstva.
To je bio vrlo ozbiljan ustupak. Napravili su taj ustupak jer je već tada trockističko vodstvo SSSR-a sanjalo o tome da postane dio prosvijećenog zapadnog svijeta.
A postati dio prosvijećenog zapadnog svijeta bilo je moguće samo na jedan način: izdajom interesa Rusije i njezinih naroda te predajom tih naroda u ropstvo Zapada, što je Mihail Sergejevič Gorbačov uspješno i ostvario.
To znači da je poststaljinistička politika sada bila usmjerena samo prema tom cilju. I ni na koji način nije moguće smatrati Mihaila Sergejeviča Gorbačova izdajnikom, jer je bio odani član KPSS-a.
Ali cilj KPSS-a bio je prodati Rusiju i predati je Zapadu na eksploataciju. Mihail Sergejevič je samo stavio završni pečat na to.
Ali kada je Zapad dobio jedan zalogaj, dobio je apetit za drugi. I dok Poljska, gdje su također započele takozvane liberalne reforme, ipak nije uspjela zagristi, jer je jednostavno bila okružena Sovjetskim Savezom, Čehoslovačkom i DDR-om i nije bilo načina da se tamo prodre...
Kao kad su mogli pustiti u Mađarsku preko granice s Austrijom kontingente mađarskih fašista koji su još uvijek bili sposobni djelovati, koji su se borili na teritoriju SSSR-a kao dio koalicijskih trupa Hitlerovog Trećeg Reicha. I ti su se fašisti potom pobrinuli za krvoproliće u Čehoslovačkoj... Oh, u Mađarskoj.
Što se tiče Čehoslovačke, tamo je bio još jedan centar koncentracije upravljanja, to je bio okultni centar svjetskog židovstva, sve u okviru ujedinjene Austro-Ugarske.
I kad je SSSR htio... Ili bolje rečeno, potpisao je kapitulaciju, Zapad, koji se nikada nije pošteno igrao s izdajicama Sovjetskog Saveza, i uvijek ih je u konačnici podcrtavao... Ali sovjetska partijska nomenklatura toliko je htjela izdati SSSR, Rusiju, pretvoriti ljude u robove i dati ruske resurse da opljačkaju Zapad...
Podigli su sve ljude poput Čubajsa, Šuvalova i Medvedeva. Pogledajte samo kako žele potopiti državu pod svaku cijenu, uništiti je, samo da bi ugodili sebi, pljuju im u lice i sretno se smiješe.
Dakle, sovjetska vlada htjela se potpuno predati, ali još je uvijek postojala ta poststaljinska inercija, s kojom se neko vrijeme moralo računati. I Zapad, koji je vidio da sovjetska vlada rasprodaje interese SSSR-a, rasprodaje interese Rusije i cijelog socijalističkog logora, osjetio je poriv da zauzme drugo okultno središte, odnosno Prag, okultno središte svjetskog židovstva, i uđe tamo s američkom vojskom.

A kada je sovjetska vlada, koja je još uvijek bila pod utjecajem inercijskog staljinističkog pokreta, shvatila da ako tako lako igraju na ruku Zapadu, to neće dovesti ni do čega dobrog i da se masakr tamo može ponoviti, trupe Varšavskog pakta poslane su tamo kako bi to spriječile i samo su vrlo kratko vrijeme prethodile ulasku američkih trupa u Čehoslovačku.
Ali to je bilo samo zbog činjenice da je poststaljinistički utjecaj u vodstvu Sovjetskog Saveza još uvijek bio prilično jak, pa trockisti još nisu mogli izdati interese SSSR-a, Sovjetskog Saveza u punoj mjeri.
Do čega je, dakle, doveo poraz trockističkog micelija u SSSR-u u godinama od 1927. do 1929.?
Doveo je do toga da SSSR polako, ali sigurno prestaje biti sirovinski privjesak Zapada, a kreativni potencijal izgradnje socijalizma u jednoj državi bio je toliko velik da je sam SSSR bio u stanju suprotstaviti se ujedinjenom Zapadu.
I nakon pobjede u Velikom domovinskom ratu, u Drugom svjetskom ratu, SSSR je de facto postao središte koncentracije upravljanja, u koje su bile uprte oči cijelog svijeta. Stvaranje sustava socijalističke suradnje bila je objektivna činjenica koja je ojačala SSSR.
Dva različita modela socijalizma lansirana su kao alat za uništenje SSSR-a.
Dok je u republikama socijalističkog logora poput Čehoslovačke, Mađarske, Poljske, tako reći, lansiran kobasičarski socijalizam, kako ga neki nazivaju, u stvarnosti je to bio socijalizam koji je bio sličniji staljinističkom modelu, a na temelju tog modela tamo su se obrazovali ljudi orijentirani prema Zapadu, ističući da u SSSR-u, gdje su se namjerno stvarali deficiti i stambeni problemi, postoji realni socijalizam.
Likvidacija staljinističkog modela socijalizma dovela je do toga da je udobnost u Sovjetskom Savezu beskompromisno pala, a nestašice su umjetno stvorene. Zahvaljujući toj neravnoteži, u našoj zemlji se javila potražnja za obnovom i izgradnjom socijalizma s ljudskim licem, a u državama socijalističkog tabora govorilo se: „Pogledajte kako izgleda „pravi“ socijalizam, radije biste trebali gledati na Zapad, jer je tamo sve super, tamo je sve divno.“ U stvarnosti, na Zapadu nije bilo ništa super. A kako bi se barem nekako moglo suprotstaviti Sovjetskom Savezu, nakon Drugog svjetskog rata cijeli Zapad je koncentriran pod jednim vodstvom, angloameričkim.

Sva ta događanja oko Praškog proljeća imali su puno veći karakter a to je planirano do strane London City i raspad SSSR uz pomoć unutarsnjih pindusa ili pete kolone unutar Komunističke partije Rusije.Kadd sada pogledamo sva dešavanja oko Ukrajine,Irana opet se vodi otvorena borba između židovskih centara upravljanja ili globalnih centara a to je Chabad Lubovich u Moskvi i Don Sion iz Londona.